Džakula je porijeklom iz Mladenova kod Bačke Palanke iz porodice koja se bavila ratarstvom, pa je smatrao da mu neće biti problem da se bavi voćarstvom.

"Za lješnik sam se odlučio jer ne treba puno zaštite, a plod može stajati i nakon branja i kad je očišćen. Sa prijateljem, profesorom na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu sa kojim sam trenirao džudo, razgovarao sam o svojstvima lješnika. Sadnice su sa ovog fakulteta", naglašava DŽakula.

On dodaje da je rijetkost da lješnik ne rodi zbog proljećnog mraza.

"I ove godine sam zadovoljan rodom lješnika. Zbog mraza, rod kruške je umanjen, a šljiva nije imala roda", priča DŽakula i dodaje da nema problema sa prodajom lješnika, a što se tiče kruške, ukoliko prodaja ne ide, može se spremiti rakija.

Zbog obaveza porodice i situacije sa virusom korona, sada uglavnom sam radi poslove na imanju, ima traktor i potrebne priključke, a za berbu angažuje radnike.

"Ko hoće da radi i ima zemlju treba da se bavi nečim. Ja sam sad u penziji i na odmoru. Ovo je za mene odmor, bolje da sam ovdje nego da sjedim u kafani", poručio je Džakula.

U planu ima da zasadi još oko 150 lješnika, popuni mjesta gdje su u međuvremenu sadnice uništene, a, takođe, razmišlja i o kupovini još jednog hektara zemlje, u blizini posjeda.