Posljednji mlin na Trebišnjici, u naselju Pridvorci nadomak Trebinja još okreće svoj vodenički točak. Ovaj mlin je napravljen oko 1400. godine. Tada je bio u vlasništvu age Braćkovića. Kada je aga Braćković napustio ove prostore, prodavao je nekretnine, pa tako i mlin. Mlin je bio skup samo za jednu porodicu, pa se udružilo nekoliko njih te ga kupilo. Nisu svi dali jednak udio novca, pa je i vlasništvo bilo prema udjelu uloženog novca.

Prema riječima Save Ilijića, najstarijeg, a možda i jedinog mlinara u ovom dijelu BiH, koji svaki dan dolazi na biciklu i godine mu ništa ne mogu, udio u vlasništvu mlina imalo je 15 porodica.

- Ti ljudi su važili za izuzetno bogate jer to nije svako mogao kupiti, jedino oni koji su iz Amerike došli. U ona vremena nije bilo da se išlo u grad da kupiš brašno, nego ovdje što samelješ, to si i pojeo - priča Savo i dodaje da je nekada bilo mnogo vodenica na Trebišnjici.

Naglašava da mu je veoma drago što vodenica ponovo melje.

- Poseban je osjećaj kod čovjeka kada prođe i čuje da ovo klepetalo radi i okreće se točak, kome ni zub vremena ni snaga vode godinama ništa ne mogu. To je specijalni kamen za mlin. Dovozio se iz Jablanice u komadima pa su ga vrsni kameni majstori uklapali. Jedino što je zamijenjeno jesu peraja, a postavljena su nova, metalna i to je urađeno samo iz praktičnih razloga, a ne zato što su stara bila oštećena - navodi Ilijić.

Dodaje da su se nekada ljudi mnogo zanimali za ovaj mlin, a u njemu je mljela i vojska poslije Drugog svjetskog rata.

- Bilo je ljudi s trebinjskih brda s konjima i magarcima i čekali su po četiri-pet dana jer nisu mogli doći na red, jer je poslije oslobođenja, vojska ovdje mljela. Dogonili su po četiri-pet kamiona, a u to vrijeme, kada je vojska mljela, ljudi su čekali po osam dana, nisu mogli doći na red. Ova vodenica melje sat i kvintal (sat i sto kila) - ističe Ilijić.

Savo kaže da je malo onih koji cijene brašno iz ovakvih vodenica, ali oni koji ga prvi put probaju stalno dolaze. 

Možda će ovaj posao ostati na mlađima i možda će se neko naučiti da radi, ali za sada u Savu mještani imaju najviše povjerenja. O kvalitetu brašna koje se ovdje pravi ne treba puno polemizirati. Ovdje se melju pšenica, ječam, kukuruz, raž, a korisnici mlina su mu dali i autentičan naziv ”Ronda. Pridvorački mlin. Domaće, naše”.

Za vodenice se vežu i priče o natprirodnim pojavama u njima i da se tu ne smije zaspati.

- Hiljadu puta sam ja zaspao u mlinu, a ne jednom, jer znaš, kada te dođe red, ako si propustio, gotovo je. Ako zaspiš, zaspiš sa strahom, jer se bojiš da mlin ne stane, hoće li se poremetiti da ide više žita nego brašna ili da će zaklepetati prazan mlin i onda u tom strahu pretrpi se svašta - zaključuje Savo

Izvor