Nekadašnje Sarajlije Jovanka (65) i Velimir Krivić (58), koji žive u Donjem Hasiću, rizikovali su egzistenciju da bi kupili koze, a onda su u uzgoju tih životinja pronašli i zaradu i smisao života.
Počeli su sa dvije, a sada imaju 25 koza. Rase su alpina i sanska, a ima i poneki mješanac.
U najboljem ljetnom periodu jedna koza dnevno daje dva litra mlijeka. Krivići prave više vrsta sireva, poput mladog i zrelog, a tu su i meso i mlijeko.
Jovanku i Velimira, bivše Sarajlije, neimaština i muka su natjerali da se snalaze sami i žive od svog rada, bez kuće i posla.
"Godine 2011. djever je prodao stan i kupio ovo imanje, a mi smo ostali da mu pomognemo. Sve pare smo uložili u ove zgrade. Djever je umro, a mi smo ostali na imanju i kupili dvije koze da se prehranimo", priča Jovanka.
Sve koze i jarići, koje uzgajaji Krivići, imaju imena: Belisima, Žuta, Judi, Mrvica, Antilopa, Nane, Cvetana... i svi se odazivaju kada ih zovnu.
"Mnogo ih volim. Koliko god im ljubavi date još više vam uzvrate, za razliku od ljudi koji zloupotrebljavaju nečiju ljubav", kaže Jovanka.
Ona napominje da nije lako brinuti o kozama jer se cijeli dan mora posvetiti njihovoj ispaši, hranjenju i muži. Ali, Jovanka je navikla da se bori za opstanak - otac joj je umro kada je imala samo tri dana, rasla je u siromašnoj porodici, a potom radila teške poslove u hidrogradnji i kuvala za 400 ljudi.
"Pravimo mladi zreli sir čuvan u surutki. Žene iz Šamca dolaze svaki dan po surutku, kupuju mlijeko i sir, a mi prodajemo živo meso. Mlijeko od koze je prirodni antibiotik, kao i svi koziji prirodni proizvodi. Alergična sam na polen, ali to lakše podnosim pijući kozije mlijeko", objašnjava Jovanka.
Krivići poklanjaju mlijeko i surutku starijim ljudima, radno nesposobnim, djeci i bolesnima.
"Nije nikakav problem da im i donesemo kući. Neka se jave. Vrijeme je božićnog posta, mi postimo, a sada imamo više i pomažemo drugima", ističe Jovanka.
Jovankin suprug Velimir navodi da je posao oko koza naučio od supruge, ali da je ponekad teško, jer je kozama potreban čoban.
"Ne držimo ih zatvorene nego ih čuvamo. Proširili bismo proizvodnju, ali nemamo dovoljno staja, a i ovo što imamo već je tijesno. Žena je od skoro dobila malo penzije, a ja sam borac prve kategorije i imam na godišnjem nivou 138 KM", navodi Velimir.
Koza se jari dva puta u godini, a sve te poslove obavljaju sami. Jednom su, navodi Velimir, pogriješili. Davali su kozi hljeb i ona je prilikom jarenja uginula.
"Sa kozama smo po cijeli dan ili supruga ili ja, ali ljubav i sreća sa njima je velika i neprocjenjiva. Kada čovjeka zovnete nekada se i ne okrene, a koza odmah dođe", kaže Velimir, milujući po glavi jednog jarića koga Krivići zovu - Maneken.