Velika inspiracija svima koje vide njene objave je Elvira Serdarević iz Sanskog Mosta, koja i pored brojnih obaveza kao pedijatrica u lokalnom Domu zdravlja, svo svoje slobodno vrijeme provodi u vrtu družeći se sa biljkama. Vrlo rado ističe da je rođena u porodici u kojoj je proizvodnja hrane za vlastite potrebe zauzimala važno mjesto pa je rano osjetila “zemlju pod prstima”. Na oko 500 m2 okućnice ima baštu sa povrćem, plastenik, staklenik, desetine grmova bobičastog voća, začinsko i ljekovito bilje, stabla krušaka, jabuku, višnju, smokvu, kiwi, grožđe i brojno drugo voće .

Ponosna vlasnica rijetkih biljaka

“Moja najranija sjećanja vezana su za rahmetli ebu (nana), kako ide iz bašče, a u džepu, koji se mogao napraviti od dimija, krastavci, hrskavi i sočni. Naravno kao dijete, a i kasnije u doba studija, samo bih ponekad pomagala u vrtlarskim radovima, ali je “sjeme bilo posijano”. Prvi put smo muž i ja počeli sa uzgojem povrća kad se rodila naša starija kći Adna. Željela sam da joj pravim kašice od netretiranog voća i povrća. Bilo je to prije 24 godine. Na 50-ak kvadrata smo uzgajali luk, krompir, paradajz, paprike, korjenasto povrće, misirače. Istovremeno smo posadili grmove ribizli, maline, kupine, a već smo imali stabla jabuka, šljiva, višnju“, priča nam Elvira.

U vrijeme specijalizacije, oduševila se plastenikom koji su napravili njeni roditelji, a suprug i otac su je ubrzo iznenadili i vlastitim. Od tada je proizvodnja zdrave hrane za nju postala životna misija.

"Počela sam sa uobičajenim gajenim vrstama. Zimi salate, špinat, luk, a u proljeće paprike, paradajz, krastavac. Nekako u to vrijeme sam u magazinu Gloria otkrila ženu po imenu Kornelija Benyovsky Šoštarić. Tekst je pričao o njenoj ljubavi prema biljkama, a na fotografijama je bilo sve ono što sam ja željela imati – džungla biljaka, stari drveni sto, saksije od terakote prepune začinskog bilja. Ta Gloria je stajala godinama u dnevnoj sobi. Ko god bi mi došao u kuću, pokazivala sam tekst o vrtlarici koju sam kasnije otkrila i na TV, ali budući da nemam naviku sjediti ispred televizora, gledala sam je na YouTube, zimi kad nisam imala posla oko biljaka. Odluka je pala – želim biti kao ona. Porodica i prijatelji su podržavali moja nastojanja pa su pokloni za Bajrame i rođendane odjednom postali neobično sjemenje, vrtlarski pribor, rukavice, makaze, retro kantice. I sama bih sa putovanja u druge zemlje donosila sjemena ili sadnice. Moja kolekcija je rasla, kao i glad za neobičnim biljkama“, objašnjava naša sagovornica.

Zahvaljujući bratu, postala je vlasnica rijetkih biljaka. Najprije joj je iz Njemačke poslao sjeme rabarbare, zatim kafe pa pamuka, lokvanja. Za nju je svaka neobična biljka bila izazov, a posebno je ponosna na snježno bijele loptice pamuka u svojoj bašti.

Imala je i plantažu banana

“Jednom sam čula da neka gospođa ima bananu, nakon par dana sam od nje kupila mladu biljku, a za nekoliko godina sam imala pravu plantažu koja se svake godine širila. Naime, matična banana daje svake godine nekoliko mladih. Ukoliko se ne zaštite od mraza, biljka se smrzne, ali preživi korijen i na proljeće se pojavljuju nove. Ali, ukoliko se prije mraza, kao što sam ja radila, porežu listovi, oko stabljika naslaže debeli sloj slame pa onda cerada, biljke prežive i nastave rast. U drugoj, trećoj godini rađaju. Kad se to prvi put desilo u mojoj avliji, nisam prestajala diviti im se, čekati da vidim hoćemo li ih probati. Naravno, mogli smo samo gledati jer banana treba otprilike osam mjeseci sunca i na ovoj klimi ne može dozriti.

Nakon desetak godina shvatam da sam oćeifila s njima. Bez obzira koliko raskošno izgleda to zeleno lišće, dužine i do 2m, na kraju sam trebala prikolicu slame svake zime da ih zaštitim, a i zauzimale su previše prostora. Na mjestu gdje su bile napravila sam uzdignutu gredicu. Svako ko dođe kod mene, iznenadi se kad ugleda jezerce sa lokvanjima i ribama. Jednom prilikom sam negdje na internetu vidjela slično, a za par dana sam već imala svoje. Od maja do septembra uživam u predivnim cvjetovima koji se otvaraju ujutro, a zatvaraju uvečer i žive svega 5 – 6 dana. Teško je riječima opisati osjećaj, sjediti pored jezerca, gledati ribe, kako plivaju i drmaju listove lokvanja, na kojima ponekad sjedi mala zelena žaba, baš kao u slikovnici“, sa oduševljenjem opisuje svoj vrt.

Važnost zdrave hrane u virtualnom dobu

 Elviri je od svega najvažnije to što ima veliku podršku porodice tako da se sve njene ideje realiziraju u najkraćem roku, zahvaljujući muškim članovima. Posljednja u nizu je staklenik od 5 kvadrata, iz kojeg u posljednje vrijeme skoro i ne izlazi. Majka je dvije kćeri, studentice. Mlađa Amina dijeli majčinu ljubav prema biljkama i kad je kod kuće rado joj pomaže. Starija Adna ima oko za estetiku pa često pravi videe i fotografije njenih biljaka. Objavljuje ih na društvenim mrežama, a nedavno je otpočela sa vlogovima na YouTube kanalu Anić.

“Trudim se uzgojiti hranu po organskim principima, što je gotovo nemoguće bilo gdje na planeti jer toliko smo se odmakli od iskonskih vrijednosti, čistote, svijesti o onome šta jedemo, pijemo, udišemo, planeta je bolesna zbog nas. Na cijeni je brzina u svim aspektima života. Svi žure, niko nema vremena, naoružani mobitelima, ne moramo se ni viđati uživo. Tužno, pretužno. Ali ja ne odustajem, optimista po prirodi, imam vremena za priču o pravilnoj ishrani, zdravim životnim navikama. Činim to svakodnevno kao pedijatrica u ordinaciji, na mom fb profilu, ali i povremenim predavanjima u školama, mektebu jer ima i prosvjetnih radnika, koji su svjesni važnosti pravilne ishrane.

Pomenuću moju najdražu učiteljicu, moju sestru Semiru Sivac. U njenoj učionici pije se samo voda, užina je u kutiji za užinu, donešena od kuće, a ne kupljena u prodavnici. Njeni učenici jedu domaći kruh, maslenicu, uštipke sa domaćim pekmezom, ajvarom, a uz to uvijek donose i voće. Divno je znati da ima ljudi kojima je stalo. Nažalost, gotovo svakodnevno svjedočim pojavi bolesti kod djece, netipičnih za tu dob. Gojaznost, krivljenje kičme, dijabetes, depresija, anoreksija, anksioznost. Zašto? Djeca se danas malo kreću, cijeli svijet im je virtualno dostupan, a roditelji često ništa ne čine da im u tome pomognu jer ili nemaju vremena ili ne vide u tome ništa loše. Zato ja na nama profesionalcima odgovornost i zadatak promocija zdravih stilova života i pravilnih prehrambenih navika“, ističe ova svestrana žena.

Bitna je bioraznolikost, a ne količina

Da bi proizvela što zdraviju hranu, ne koristi nikakvu hemiju. Svoje biljke zalijeva vodom iz bunara, a prihranjuje fermentiranom otopinom koprive, gaveza i preslice. Budući da ima puno biljnog otpada svake godine kompostiranjem proizvede dovoljno supstrata tako da đubrenje nije ni potrebno.

“Nikada nisam stigla izbrojati, ali sam sigurna da kod mene živi nekoliko stotina biljnih vrsta – skladno, džunglasto, veselo. U bašči od 50-ak kvadrata, plasteniku od 40 m2, sadim tako da mi bude lijepo kad god pogledam cvijeće, voće, povrće, začinsko i ljekovito bilje, jedno do drugoga. Stara stabla jabuke i višnje svojim krošnjama u proljeće privuku bezbroj pčela, a kad behar prođe, tu su cvjetnice koje se smjenjuju sve do snijega. A iz snijega izviruju vrijesak, erike i bergenije. Moja strast su različite sorte paradajza. Imam ih više od 40, različitih oblika, veličina, od bijele do crne boje.

Trudim  se povećati svoju kolekciju čili paprika, ali i uzgojiti neobične vrste, kao što su kiwano, malabarski špinat, jagoda, ljubičasti krompir, fizalis, meksički krastavac. Bitna mi je bioraznolikost, a ne količina. Na kraju, mogu reći da dobar dio godine moja porodica jede svježe domaže voće i povrće. Višak zaledim ili pretvorim u sokove, pekmeze, ajvar, đuveč, turšije od voća ili povrća, kisele salate, začinske mješavine, čajne mješavine, mogla bih nabrajati do sutra“, zaključuje Elvira.